KIŠOBRAN

Silazeći uskim , memljivim stepeništem , vrlo uskim i zavojitim , strmim poput serpentina na nekom planinskom prijevoju , spušta se u bezdan . Uokolo je potpuni mrak , tek negdje u daljini malo žućkasto svijetlo daje naslutiti da ovo stepenište nekuda vodi…i zvuci potmulog vapaja , neartikulirani zvuci koji jasno odaju strahotu nadolazećeg , već prisutnog nečeg… njemu još uvijek nepojmljivog i samim tim još više zastrašujućeg .
Pokušava se orijentirati u mraku , no tama je toliko gusta , neprozirna , da ne uspijeva razaznati ništa te rukama dotiče hladne , vlažne zidove polako tapkajući i tražeći stepenicu po stepenicu. Boji se …tišina vrišti u njegovoj utrobi , ćuje je poput limene glazbe negdje iz prizora svoga djetinjstva na nedjeljnjoj promenadi.Odjednom shvati golotinju svoga tijela a pitanja samo naviru …gdje sam ? Što radim ovdje ? Gol , bos, tako ranjiv u svojoj golotinji . S gađenjem pomisli na prljavštinu oko sebe , a tapkanja sitnih nogu što mu ometaju kretanje uz ružno skičanje ledi mu krv u žilama !
Odjednom svijetlo , treperavo svijetlo kao jedini znak njegova postojanja postaje sve veće i konačno se nađe na dnu stepeništa !
S olakšanjem odahne ne razmišljajući što ga dalje očekuje na njegovom tako uznemirujućem putovanju !
Shvati da se nalazi u velikom , nepregledno velikom prostoru… nalik na arenu a svijetlost se jedva titrajući nalazi negdje u sredini….poput strašnoga suda !
Oči već navikle na tamu , laganim pogledom obuhvaćaju ovu zastrašujuću zbilju dok se susreću s mnoštvom spodoba nalik na raspadnute leševe , u razderanim prnjama , dok se tisuće ruku ili onoga što je nekoć nalikovalo na ruke pruža prema njemu , kao da traže zaštitu ili postaju prijetnja u želji da razderu njegovo golo , ranjivo tijelo….ne razumije , ali uzmiče , no odjednom neočekivano , Glas koji dolazi s one strane treperave žute svijetlosti , potpuno miran , zapovijedan , kao čarobnim štapićem zaustavi te prijeteće ruke pružene prema njegovim strepnjama.
I sada se Glas , jasan , no tako čudno udaljen , prigušen poput šapata , obraća njemu samome : Stani ,više ne možeš bježati jer nemaš kamo ! Ovo ovdje je tvoj had , tvoja noćna mora…dobro je upamti…jer će te uskoro slijediti u svakom trenu i na jarkome suncu… poput sjene…ovo je tvoje prokletstvo ! Vječno..i kada se ponovno rodiš opet će biti tu…tvoja je golotinja tvoja sramota…tvoja ranjivost dostupna svima , nemožeš se sakriti….od najstrašnijeg suda ! Ne možeš se sakriti od suda kojeg se najviše bojiš ! I to će biti tvoja kazna za vijekove !
Ali zašto ? Što sam učinio ?
Pokazat ću ti, približi se !
Odjednom , nađe se pred velikim ogledalom , prestravljeno ustukne ugledavši spodobu u odrazu ! Spodobu nalik na one koje ga okružuju….strašno unakaženo lice , tijelo…rite…
Zar se ne prepoznaješ čoviječe ?
To si ti danas , a potom u odrazu ogledala u kako se njemu ćinilo samo nekoliko sekundi vidje cijeli svoj život …… djetinjstvo bez sjenki , mladost…svoje ljubavi….mladenačke i one druge , svoju aroganciju , sve ono što su mu život i blagonaklona sudbina tako obilato podarili , sve svoje Bogomdane talente a on ih nije znao na pravi naćin iskoristiti .
Eto , vidio si i sada idi ! Vrati se ….tamo kud misliš da pripadaš !
Ali njegov je um i njegova je duša zbunjena , preplašena , udovi ukočeni u užasu kojega spozna u tom bljesku sekunde !
Reci mi samo tko si ti ? – uspije nekako izgovoriti mucajući , ali učini mu se da uopće glasno ne izgovara riječi koje dopiru do spodobe sakrivene iza svijetlosti ….to njegova misao putuje hadom , mračnim , memljivim , smrdljivim prostorima njegove duše izgubljene negdje usput , poput neke nevažne uspomene…
Strašan , jezivi , podrugljiv smijeh ispuni čitavi svemir …..hrapav , bešćutan poput kletve ;
Ja ? Ja? Hahahahahhahaha…….
Još potmulih tonova razliježe se grohotom a onda muk koji naprosto čupa utrobu , bol je veća no u času rođenja koji nam je Božjom milošću prekrio zaborav ….
Ja sam ti …Ja sam sve ono što si izgubio , učinio , tvoja savjest….a ovi ljepotani i ljepotice ovdje ….oni su se mene odrekli !
Kuca mu u bubnjićima , u žilama , u srcu , u svim porama kuca i zvoni…
Budi se okupan hladnim znojem….začuje kucanje na vratima garderobe….a s one strane vrata – njegovo ime i zvijezda ,.. ne zvijezda nade….već znak njegovog « uspijeha « .
Još samo nekoliko minuta … Da ja sam spreman , našminkan , o da i tekako dobro našminkan , obukao sam kostim lude …» Ridi pagliacio « Što sam ja ? Tko sam ja ? Pita se još uvijek zbunjen , namještajući svoju pomno odabranu masku …
Da… još samo nekoliko minuta i stupam na scenu svoga života… očekuje me aplauz…svijetla reflektora…. razdragano mnoštvo idiota , sveznajući , dobro stojeći , ministri i Gđe. Ministarke , cvijet « kulture « , svijet bogatstva i iznad svega svijet hada ……a ja .. ja ne želim misliti o tome… o tome ružnom snu….. ja pripadam ovoj truleži ovdje…. za onu dolje ima još vremena !!!

Mihela Hadrian