KIŠOBRAN

(Kunem se da sam čula pticu u svojem vrtu kako pjeva.)

Otišao je s djecom u posjet rodbini. Jučer ujutro.

Cijeli sam dan provela sjedeći na vrtnoj ljuljačci. Nisam se ljuljala. I nisam ništa razmišljala. Često to činim. To, sjedim, prazna, bez misli. Ponekad bi moja majka, kad nam dođe u posjet, nečujno prišla, pomilovala me po licu i upitala:

- O čemu razmišljaš, dijete?
- Ni o čemu, mama – odgovorila bih.
- Kako ni o čemu? – nastavila bi ona. Promatram te, sjediš tu već neko vrijeme, nisi se pomaknula, samo sjediš i gledaš pred sebe. Sigurno o nečem razmišljaš.
-  Ni o čemu, mama – ponovila bih, a kada bih vidjela njezino zabrinuto lice, zagrlila bih ju.

Jutros opet, već od svanuća, sjedim na vrtnoj ljuljačci i lagano pijuckam čaj s mlijekom. Sjedim samo i osluškujem tišinu, kad mi, odjednom, pade na pamet misao kako ne pamtim kad sam posljednji put u miru pijuckala čaj. Obično ga popijem na brzinu, u prolazu. I to hladnog. Napravim ga odmah ujutro, a onda ga napola popijenoga ostavljam na stolu i odlazim nešto raditi. Moja su djeca vrlo zahtjevna za doručak. Jedna želi nešto jesti, druga to nipošto ne želi, već nešto drugo, a on, naravno, nešto treće. Ja ne doručkujem. Popijem, kad stignem, svoj čaj odavno hladan. Ni ne prija mi.

Dakle, opet sam sjedila na vrtnoj ljuljačci i utonula u tišinu. Odjednom sam začula pticu kako pjeva. Prenuo me je taj zvuk. Osluhnula sam. Ptica je tako lijepo pjevala. Zvonki zvuk njezine pjesme širio se po čitavom vrtu, padao poput sitnih bisera po rascvjetanim tamnocrvenim ružama i zadržavao se na njihovima laticama. Ubrzo su svi cvjetovi u vrtu bili prekriveni biserima ptičje pjesme. Duboko sam udahnula i osjetila kako s mirisom ruže udišem sitne bisere, koji su najprije ispunili moja pluća, a potom negdje u mojoj duši počeli se polako rastvarati. Kako se zvonko i vedro razlijegao ptičji pjev u mojoj duši! Bila sam iznenađena. Počela sam sve brže udisati kako bih halapljivo upila  u sebe  što više  malih bisera. Osjetila sam kako me pjev te sićušne ptičice potpuno ispunjava, pronalazi i otvara odavno zatvorene puteve u meni. Kao da se nešto počelo topiti u meni. Sjedila sam očarana i odjednom  shvatila da vidim. Vidim ono što odavno nisam vidjela. Vrt je prepun prekrasnih rascvjetanih cvjetova. Jorgovan je mirisao tako jako da sam pomislila da bih mogla živjeti samo od toga mirisa. Nisam se mogla nagledati te ljepote. Gdje sam do sada bila? I odjednom sam se vidjela očima moje djece, shvatila sam zašto me ne poštuju. Niti ja ne bih poštovala takvu osobu. Vidjela sam se i očima svoje majke i shvatila zašto su joj oči uvijek žalosne kad me gleda.

Ustala sam i otišla u kuću, noseći u sebi dragocjeni ptičji pjev kao svoju snagu. Ušavši u dnevnu sobu, najprije sam ugledala novine. Svugdje po sobi novine. U hrpicama i hrpama, na stolici, na podu pored trosjeda, na vitrini, na šanku. Mrzila sam te novine. One su bile najočitiji znak mojega poraza. Nije ih uvijek bilo toliko. Najprije ih je bilo nekoliko, a s vremenom je hrpica rasla i narasla u veliku hrpu. Spremajući sobu, pokupila sam te stare novine i odnijela ih u obližnji kontejner za papir. Tek je sutradan primijetio da ih više nema. Pozvao me i upitao strogim glasom:

-     Gdje su novine odavde?
-     Riješila sam ih se s ostalim starim papirom – nehajno sam odgovorila, potpuno
nespremna na ono što je uslijedilo.
Pocrvenio je u licu od bijesa, sijevao očima i procijedio kroz zube:

- To da više nikada nisi napravila. Možeš bacati samo ono što ti kupiš.

Da mu nisam vidjela izraz lica, mogla sam pomisliti da se šali.

- Ali, to su samo novine, stare novine – mucala sam – nitko ih mjesecima nije pogledao.
- Čula si što sam rekao. Nemoj da te više vidim da bacaš moje novine.

Hrpa novina rasla je sve više i više. Bilo je tu i reklamnih prospekata iz trgovina, s datumom starijim više od jedne godine. Zatim se na vitrini počela slagati nova hrpa, pa na šanku nova, na podu…

Pokupila sam ih sve i složila na oveću hrpu iza fotelje koja se baš i ne vidi. Čim je došao s posla, primijetio je. Ponekad mi se čini da čim uđe u sobu provjerava jesu li sve novine na mjestu gdje ih je ostavio. Opet je pocrvenio i pitao gdje su novine. Nisam odgovorila, samo sam rukom pokazala na hrpu iza fotelje. Ništa nije rekao. Kada sam se vratila iz kuhinje, zatekla sam opet hrpice po dnevnoj sobi. Sve ih je vratio na mjesta gdje su bile prije no što sam ih sklonila. Sljedeći dan učinila sam isto, a on ih je opet vratio. Iz dana u dan su se hrpice pretvarale u hrpe, a nastajale su i nove. Ako bih koji put i zapitala trebaju li mu te sve stare novine i reklame, odgovor je uvijek bio isti:

- Smiješ baciti samo ono što ti kupiš.

To bi mi uvijek natjeralo suze na oči. Završila sam faks i odmah počela raditi posao koji sam voljela i oduvijek željela raditi. No, firma se raspala i ja sam ostala bez posla, kao i mnogi drugi, od kojih neki i pred mirovinom. Poslije je došlo drugo dijete…

- Uostalom, što to znaš, ti si kućanica – nastavljao bi nemilosrdno.

Nisam ja kućanica. Ja sam glumica. I to vrhunska. Već godinama igram istu ulogu. Dotjeranu do savršenstva. Glumim da živim – odgovarala bih mu u sebi.

Već duže vrijeme odgovaram u sebi. U početku sam odgovarala na glas, a onda sam jednom naučila, osjetivši njegove ruke kako se stežu oko mojega vrata, i gledajući njegovo lice izbezumljeno od bijesa, do neprepoznatljivosti, da nije pametno upuštati se u raspravu s jačim od sebe. Od tada se naši dijalozi odvijaju tako da on bespoštedno sipa riječi (i uvrjede), a ja odgovaram u sebi. Ili ne odgovaram.

Ušavši u dnevnu sobu, odmah sam donijela vreće za smeće i počela odlučno trpati novine u njih. Što je manje hrpica novina bilo u sobi, osjećala sam kako slobodnije dišem. Kad više nije bilo nijedne hrpe, gotovo sam poželjela raširiti krila poput one ptičice koju sam jutros čula. Bila sam slobodna.

Nazvala sam prijateljicu da se nađemo na kavi. Nekada smo bile jako bliske, ali ubrzo nakon moje udaje, otuđile smo se. Njemu se ona nije sviđala i nalazio joj je bezbroj zamjerki, pa sam najprije ja nju počela izbjegavati, a kasnije je ona izbjegavala mene, na čemu sam joj bila zahvalna.

- Što se tebi dogodilo? – upitala me je iznenađeno.

Nasmijala sam se.

- Čula sam pticu u svojem vrtu kako pjeva – odgovorila sam.

Gledala me je s nerazumijevanjem. Opet sam se nasmijala i na trenutak zastala uživajući u zvonkom odjeku vlastitoga smijeha.

- Kunem se da sam čula pticu u svome vrtu kako pjeva.

Snježana Baković