KIŠOBRAN

Kao djeca gledali smo tu kuću, nikad nismo imali hrabrosti da se približimo.Starica je rijetko izlazila iz nje,ponekad bi je vidjeli na terasi kako gleda u pravcu šume, tamo gdje su vukovi zavijali.Ona bi samo izašla  u svečanoj haljini, ali uvijek je imala krvavu ranu na grudima.
Kada bi izašla ,vukovi bi prestali zavijati, kao da su znali da ih ona posmatra.
Jednom izazvan od drugova, sam riješio da uđem u njenu kuću.Skupio sam hrabrost i ušao kroz otvoren prozor.
Kad sam ušao ,ostao sam ukočen od straha.Starica je sjedjela u svojoj fotelji i posmatrala me svojim plavim očima. Na zidu iznad nje su bili okačeni  trofeji kao iz lova, odrubljene glave divljih životinja.Najviše vukova !
-Sjedi-reče ona zapovjednim glasom. Kao da me očekivala, nisam imao izbora i onda ona je počela svoju priču:
”Bila sam dijete, moj mlađi brat Aleksej je otvorio vrata kada su oni zakucali.
Pod prijetnjom izbačeni smo iz kuće, na snijegu, hladnoći neviđenoj, moj brat je cvokotao, a majka nas hrabrila.
Tada smo stali i streljački vod je zapucao. Otac je pokušao da nas zaštiti ali uzalud, svi smo pali u lokvama krvi.
Vojnici su brzo otišli,  poljubila sam brata i otišla, čula sam vukove da zavijaju.”
Tada starica sklopi oči, više joj rana nije krvarila.Bila je mrtva, ja sam krenuo ka vratima, ali vojnici me preduhitriše i razvale ih.
Cijelu moju porodicu su izveli na snijegu, najviše mi je bilo žao moje sestre Anastasije.
Strijeljački vod je zapucao i svi smo pali u lokvama krvi.Osjetio sam sestru kako me ljubi, vukovi su zavijali.
Osjetio  sam njihovu blizinu, ali oni su krenuli ka krvavim tragovima u snijegu.
Krvavim tragovima moje sestre Anastasije.

Županović Milenko