KIŠOBRAN

U Hrvatskoj nema prave kritike prijevoda. Dakako postoji kritika knjiga prevedenih s drugih jezika, ali to nije kritika prijevoda. U Hrvatskoj je uobičajeno da se uz kritike prevedenih knjiga ni ne piše ime prevodioca.
Kritičari u nas pišu o prevedenim knjigama kao da pišu o knjigama napisanim na hrvatskom jeziku. U nas su kritičari u stanju hvaliti pojavu prijevoda dviju pripovijesti Mihaila Bulgakova – s engleskog! U stanju su proglasiti izdavačkim poduhvatom prijevod novog romana prolaznog pisca Harukija Murakamija s engleskog, a ni ne osvrnuti se na prijevod klasičnog romana “Na uzbrdici” Fumiko Enchi, koji je preveden s japanskog!
No najgore od svega je šutnja. Na mnogo knjiga u nas se nitko ne osvrne, nikog ne zanima ni kako su napisane, a kamoli kako su prevedene.
Godinama sam se bavio književnom kritikom i često pisao prikaze prevedenih knjiga. Čak sam dio tih kritika skupio i objavio knjigu pod naslovom “Roman našega doba” (Rijeka, 2002) gdje su prikazi knjiga svjetskih romanopisaca. Tu su i prikazi knjiga napisanih na engleskom, ruskom i srpskom jeziku, no većina se odnosi na knjige koje sam čitao u prijevodu na hrvatski. Pišući o takvim knjigama navodio sam imena prevodilaca, no te moje kritike nisu bile kritike prijevoda. Za to je bilo potrebno imati te knjige u originalu, a ja ih nisam imao. A i da sam imao te knjige pitanje je da li bih analizirao prijevode uspoređujući ih s izvornikom. Za to bi mi trebalo puno više vremena. To bih radio kad bi me neki izdavač zamolio za redakturu i, naravno, pristojno platio, za što naši izdavači nisu baš spremni. Na našim prostorima često redaktori traže veći honorar od samih prevoditelja.
Moj kolega, prevodilac, Vojo Šindolić u jednom svom intervjuu osvrnuo se i na “svojevrsnu nepravdu koju su doživjeli pojedini kultni romani u prijevodu na hrvatski jezik. Tako je, na primjer, Kerouacov najpoznatiji roman On the Road, u Hrvatskoj preveden kao Na cesti. Šteta, jer po mojem mišljenju, osim doslovnog putovanja diljem Sjedinjenih Država o kojem se u romanu pripovijeda, mnogo veću važnost ima duhovno putovanje koje proživljavaju glavni i usputni likovi, pa bi stoga naslov radije trebao glasiti Na putu.
Također, najpoznatiji roman Williama S. Burroughsa, Naked Lunch, u nas je sasvim doslovno preveden kao Goli ručak, što je čista besmislica, jer se tu zapravo ne radi ni o kakvom obilnom ručku, ili objedu, već o svakodnevnim dozama tj. obrocima droge, pa bi prijevod naslova nedvojbeno trebao glasiti Goli obrok. I u jednom i drugom slučaju radi se o tome da prevoditelji jednostavno nisu imali dovoljno sluha, smisla a ni duha za takve bitne detalje.”
Vojo Šindolić, na žalost, nije napisao kritiku prijevoda ta dva romana.
U Hrvatskoj je jedno vrijeme izbila prašina, a za naše kulturne prilike to je bilo pravo čudo, oko hrvatskog prijevoda, inače lošeg romana “Da Vincijev kod”, pisca čije ime ni ne vrijedi zapamtiti. Jedan kritičar je analizirao prijevod i otkrio niz propusta. Na primjer u originalu piše “Maria’s conception” što je trebalo prevesti kao “Marijino začeće” a ne “Marijina koncepcija” kako je bilo prevedeno.
Ta je kritika snažno odjeknula. Urednik te knjige umalo nije dobio otkaz. Trebao je prijevod pregledati, a on to nije pažljivo učinio. Da je zagrebačko “Znanje” ostalo jako, kao prije rata na čelu sa sjajnim Zlatkom Crnkovićem, koji je prevodio književna djela s četiri jezika, taj se propust ne bi dogodio. Ali uređivanje knjiga prijevoda je već druga tema.
Prije tridesetak godina sam prvi put u kritici neke prevedene knjige naišao da se autor osvrće i na kvalitetu prijevoda u fanzinu “Parsek” koji izdaje Klub ljubitelja znanstvene fantastike i beletristike “SFera” iz Zagreba. Na žalost nemam kod sebe te stare brojeve “Parseka” niti su oni dostupni na internetu kao što su noviji na web stranici SFere. Tada se taj fanzin jednostavno umnožavao šapirografski, bio vizualno neugledan, no sadržajno izvrstan i s izvrsnim prilozima.
Sjećam se dobro osvrta na roman Kurta Vonneguta “Cat’s Cradle” koji je na srpski jezik preveden kao “Kolevka za macu”. Pisac prikaza se osvrće na propuste prevoditelja i navodi primjere. Pamtim samo zamjerku prijevoda imena jednog od glavnih junaka. U originalu piše Newton, a u prijevodu Njuton, a ne Njutn. Aluzija u tom romanu na Isaca Newtona je očita.
Autor tog prikaza se nije osvrnuo na pogrešno preveden naslov tog romana. Naime “Kolevka za macu” je doslovan prijevod naslova izvornika. Riječ je o igri. U svojoj “Enciklopediji naučne fantastike” Zoran Živković predlaže za naslov prijevoda tog romana “Premetanje uzice”. No to je tek opis te igre. U srpskom jeziku je naziv te igre pačja petlja, dok Mario Suško predlaže “Svračje oči”. Suško je profesor na Nassau Community College on Long Island u New Yorku, pjesnik, antologičar i prevodilac Vonnegutovog romana “Galapagos” na hrvatski jezik. Zapravo bi još bolje na hrvatskom glasio prijevod naslova Vonnegutovog romana kao “Svračje noge”.
O pogrešnom prevođenju naslova knjiga na hrvatski jezik bi se moglo puno pisati i s puno primjera. Najpoznatiji je primjer prijevoda romana “Zolotoj telenok” kao “Zlatno telešce”. Opet je riječ o doslovnom prevođenju. U ruskom jeziku upotreba deminutiva je puno češća no u hrvatskom. Tako “telešce” u naslovu prijevoda tog romana zvuči smiješno. Uostalom i u Bibliji piše “zlatno tele”.
Kad smo već kod Iljfa i Petrova sjetih se kako je prvi hrvatski prijevod njihovog putopisa “Odnojetažnaja Amerika” glasio doslovno – “Jednokatna Amerika”. Kasnije se pojavio novi prijevod s pravilno prevedenim naslovom “Prizemna Amerika”. Zgodno je i to što pridjev prizemni ima u hrvatskom jeziku i preneseno značenje koje u ovom kontekstu izvrsno funkcionira.
Vratimo se “Parseku”. Bilo je za pohvalu što autori prikaza u tom glasilu nisu strepili pred prevodilačkim autoritetima. Tako su navodili primjere lošeg prevođenja romana “Ja sam legenda” Richarda Mathesona. Roman je 1979. godine na srpski preveo dr. Zoran Živković koji je dobio na jednoj SF konvenciji godišnju nagradu kao najbolji europski prevodilac znanstvene fantastike. Taj je roman ponovo izašao na srpskom 2003. godine ali u drugom prijevodu. Je li urednik angažirao novog prevodioca zato što je Živkovićev prijevod smatrao lošim?
Ne znam.
Nabasao sam na internet stranici Amazon.com na tekst koji se uobičajeno naziva komentar čitalaca uz reklamiranu knjigu, no meni se dojmio kao odlomak dobre kritike prijevoda, iako njegova autorica (potpisala se kao Irena) vjerojatno nije ni kritičar niti prevodilac. Ona se ovdje predstavlja samo kao čitateljica. Komentar je napisala na engleskom jeziku.
Irena je Hrvatica koja je pročitala na izvorniku Krležin roman “Na rubu pameti” koji ju je oduševio. Htjela je knjigu podariti svojoj prijateljici, s kojom inače razmjenjuje knjige, no, kako njezina prijateljica ne zna hrvatski jezik, odlučila joj je podariti prijevod te knjige na engleski. Kada je usporedila prijevod s originalom zaprepastila se.
Slijedi Irenin komentar u mom prijevodu i adaptaciji:

“Kao prvo, značajan dio romana u ovom izdanju nedostaje. Na primjer, tri poglavlja (koja su u izvorniku duljine oko 60 stranica) su stopljena u jedno poglavlje od 15 stranica (nazvano ‘Iza rešetaka’, mada  u samom romanu nema poglavlja po bilo čemu sličnog naziva). Je li napisano bilo gdje na koricama da je riječ o skraćenom izdanju? Nije.
Drugo, ono što je prevedeno nije prevedeno dobro. Pogledajmo prvu stranicu. Prva rečenica romana glasi:
Noću, u intimnom, poluglasnom razgovoru sa samim sobom, nikako ne mogu zapravo logički opravdati, zašto se u posljednje vrijeme toliko uzrujavam zbog ljudske gluposti.
Evo kako glasi prva rečenica u engleskom prijevodu:
At night, when I hold conversations with myself, I cannot logically justify my constant preoccupation with human folly.
Onda prevodilac zgodno ispusti cjelokupnu stranicu. Sljedeća rečenica (prijevoda, ne izvornika) glasi:
Bilo da je ljudska glupost djelo Boga ili nije, ona se ne smanjuje u postupcima.
Dosad je bilo i dobro. Ali sada pogledajte sljedećih nekoliko rečenica. Prvo, na izvorniku:
Od jedne gluposti ljudske do druge put često traje stoljećima: kao svjetlost pogasle zvijezde, glupost još nikada nije propustila da ne doputuje na kraj svoga određenja. Poslanstvo je gluposti, po svoj prilici, svemirsko, u višem, kišovitom, nedeteologiziranom smislu te riječi: glupost je nebeska sila koja djeluje kao teza ili kao svjetlost, kao voda i uopće kao svemirski elemenat.
U ovom prijevodu to je ispalo ovako:
Centuries often elapse before one human folly gives place to another, but, like the light of an extinguished star, folly has never failed to reach its destination. The mission of folly, to all appearances, is universal. Folly is a celestial force, like gravity or light or water.
Dalje nisam mogla čitati.”

Je li ova (izvrsna) knjiga vrijedna čitanja u ovom prijevodu,  ostavljam svakom budućem čitatelju da sam odluči. Ako tražite bit romana, vi ćete ga naći u ovom prijevodu. No ako ste se nadali kompletnom izdanju i/ili brižnom prikazu Krležinog stila onda nemate sreće.
Ivo Andrić je autor eseja pod naslovom “Sa magijom ponekad graniči i na prave podvige liči rad dobrog prevodioca”. Svi smo mi, bez sumnje, imali mnogo i često dodira sa prevodima i prevodiocima. Nekad su to bili nezaboravni umetnički ili intelektualni doživljaji, prisni dodiri sa delima visoke vrednosti, tako savršeno prevedeni da posredništvo prevodioca nismo ni osećali kao smetnju. Nekad smo se opet tako teško probijali kroz prevod da smo prevodioca osećali kao zapreku i da je naše uživanje u delu ostalo pomućeno a korist od njega smanjena….”
Sjećam se kako se Andrić bio razočarao prvim prijevodom njegove “Proklete avlije” na francuski. Spomenuti prijevod Krležinog romana “Na rubu pameti” objavljen je 1995. godine, kad Krleža više nije bio živ. Mislim, da je Krleža bio živ i bar prelistao prijevod romana “Na rubu pameti” da ne bi dopustio da se objavi u ovakvom obliku. Čitao sam njegovu prijepisku sa Zoltanom Csukom povodom prijevoda njegovih “Balada Petrice Kerempuha” na mađarski.
Barbara Antkowiak je prevela njeka Krležina djela na njemački i rekla mi je u intervjuu koji sam objavio s njom kako se dopisivala s Krležom i da je bio spreman odgovoriti joj na sva pitanja, ma kako ona čudna bila.
Šteta što se prevodioci ne mogu mrtve pisci pitati da im pojasne neka mjesta u svojim djelima. Na žalost, mnogi se prevrću u grobu zbog loših prijevoda njihovih djela.

Žarko Milenić