KIŠOBRAN

2.
«Breskva» je, naravno, nadimak, jer je mlada i svježa poput breskve. Ime joj je Marina. Sjećaš se Svena, dakle mala je bila njegova ljubavnica, on ju je tako nazvao. Vidjet ćeš da je mala u redu. Malo je šutljiva, smetena i neurotična (pa tko od nas nije), smije se glasno, ali cura je dobra, pametna, imaj molim te malo strpljenja….!
Naravno, O.K. Pa ionako ću ja s njom boraviti cijele dane dok si ti na poslu, odvraćam joj malo zajedljivo. Isuse, što će to biti? Dođe mi da sjednem na prvi vlak u suprotnom pravcu… Ali što je tu je….
Natovarene mojim koferima i spizom s placa konačno smo doma. Loza za moju dobrodošlicu prekoračila je izgleda dozvoljenu količinu po toj vrućini i zbilja sam jedva dočekala hladan tuš, kojeg inače u kući nema, ali čemu služi mala, svježa «Breskvica»?
Dočekala me s grimasom, koju je sigurno cijelo jutro vježbala pred ogromnim ogledalom u dnevnoj sobi, a mogu se zakleti da je bio jedva primjetan osmjeh, ali gledala me s takvom podozrivošću koja nimalo ne sliči tako mladoj i još svježoj osobi. Mogla sam njezin hladan pogled osjetiti na zatiljku, sigurna sam podrugljiv, kad sam je nespretno zamolila da mi pomogne odnijeti prtljagu u sobu.
Ti si naravno u svojoj sobi! -Dovikne mi DU, a pobjedonosan osmjeh natjera mi crvenilo u obraze…!
«Moja» soba, bila je zapravo sobica njezine kćeri, ali naravno moja kad sam bila tu. Ja sam je odabrala, jer mi je nekako bila najsimpatičnija, možda baš zato što je bila mala, jednostavno ali ukusno namještena i bila je jedina koja se mogla zaključati.
Breskva je bila preko puta u jednoj prolaznoj prostoriji, koju su njih dvije «uredile» za nju. Zidovi okrečeni tamno, gotovo krvavo crveno, veliki crni krevet, crni ormar. Istog mi je časa palo na pamet da bi se u ovom prostoru mogli održavati neki sotonistički obredi. Priznajem da sam bila neugodno iznenađena, tim više što sam, k vragu, upravo kroz tu sobu morala proći u drugi dio kuće, u sobu ispred terase, koja je još bila u fazi dekoracije, ili sam mogla izaći van, spustiti se stubama i zaobići cijelu kuću da popijem s njima kavu na terasi. Nekako mi se ta psihodelična atmosfera prostora nije uklapala u sliku svježe voćke.
Kad smo napokon utvrile dnevni red i raspored dužnosti, s olakšanjem sam se povukla u svoje odaje. Pitala sam se o čemu li njih dvije sad razgovaraju…. Osjećala sam se pomalo suvišnom i s tim sam osjećajem utonula u san.
Zbog zraka ili tišine uvijek sam tamo sjajno spavala, ustajala bih odmorena i puna poleta. Nemam pojma koliko je sati, silazim u prizemlje drvenim stepenicama koje su zapravo dio velikog dnevnog boravka. Marine nema, a ja je neću tražiti. Umjesto toga ću razgledati kuću. Doživjela je mnogobrojne promjene od mojeg posljednjeg boravka. Prostorija je gotovo prazna, samo uz zidove, ispod malih prozorčića, postavljene su jednostavne drvene sećije, prekrivene jastučićima, glazbena linija ispod stepenica i ogromno ogledalo. Na podu nema tepiha i sve se doima još većim. Tu je prolaz u kuhinju i blagovaonicu, bez vrata. Desno od ulaza je starinski kredenc, štednjak na drva, pa onaj moderniji na struju, kamena korita za pranje suđa a lijevo od prolaza kredenc, veliki stol za jelo i predivna starinska viseća lampa. Pristavljam kavu osjećajući ponovno onaj dobri osjećaj udomaćenosti. To mi uvijek daje određenu sigurnost i dozu topline. Srknem kavu i pomalo se zabrinem zbog tišine, pa natočim još jednu šalicu i bacim se u potragu za Marinom.
Nikada nisam boravila u nijednoj kući sa više ulaza, izlaza, pa sad odlučim krenuti ravno iz kuhinje van. Preda mnom je «šterna» a ispred se prostiru vrtovi i livada. Krenem desno uz kuću i dolazim do «podzemnog» prolaza-bar na prvi poged tako izgleda, jer ako zavrnem u unutrašnjost, naći ću se u mračnom dijelu, ispod kuće, gdje su nekada valjda bile štale i spremišta, a kamene stepenice vode do prvoga kata. Nerado sam odlazila tamo, bilo me je malo strah. Prođem kraj podzemlja i nakon laganog uspona nađem se na prostranoj terasi. King je svezan na dugom, dugom lancu pričvršćenim za sajlu, tako da može pronjuškati sve od šume do samih ulaznih vrata u prizemlju. Šutke me pozdravlja veselo mašući repom za razliku od Marine, koju konačno spazim u jednom kutu u pozi Rodinovog mislioca.
Nisam te htjela buditi – reče mi umjesto pozdrava.

(Nastaviće se)

Mihela Hadrian