KIŠOBRAN

3.
Hoćeš kavu? -Upitam je. Posegne za šalicom i ponovno zapadne u stanje letargije, a ja povučem jedan duboki dim i opsujem u sebi što nisam u stanju uživati u ovoj divnoj tišini samo zato što na dva koraka od mene netko diše.
S Marinom zbilja nije bilo lako, no kako sam ja poznata po strpljivosti (premda u meni sve vrišti), nastojala sam zombija pretvoriti u čovjeka od krvi i mesa, pa makar silom. Za početak sam je zamolila da se primi nekakvog kućnog posla, a toga je hvala Bogu uvijek bilo na pretek. Kuća je bila, kak bi rekli mi u Zagrebu, prilično «šmucik». Marina je bez pogovora krenula na «dobrovoljne radne akcije», no kad sam vidjela kojom brzinom i s koliko volje išta radi, morala sam reagirati. Pa zamislite si zombija s metlom!
Čuj, ako ti se ništa neda, bolje sjedi i pilji u nebo, ja te nemogu gledati. Ili mi reci što bi ti htjela raditi? Pogleda me malo zbunjeno i protisne: -Ma čuj, ja ti to, mislim po kući baš i ne znam, ali časna riječ pomagat ću ti, samo mi pokaži.
To me malo jednostavno priznanje razoružalo, ali istovremeno i ozlojedilo. Pa zbilja, ispada da sam ja nekakva sredovječna domaćica koja sve mora znati, a ona je mala slatka nimfica kojoj stari zmaj treba davati poduku. Užas!
Jedva sam se suzdržala da je ne pljusnem i onda shvatim da je njoj bilo sigurno teže priznati mi da sam ma i u najmanjoj prednosti u bilo čemu i da me nije htjela uvrijediti, barem ne namjerno.
Joj, kaj da ti pokažem? Kak se guli krumpir, ili pere suđe? Pa lakše mi je da to sve sama napravim. Otiđi bar u dućan! A dućan je jedno tri kilometra cestom po uzbrdici, a mesnica, već si skoro u RI.
- Nema frke, uzet ću sa sobom Kinga, da se malo prošeće.
Da, samo šetnja s Kingom do dućana je nagrada, a to, draga moja, kao i sve drugo, moramo dijeliti, ne dam se ja. Dogovoreno je da se mijenjamo, a to je već nešto drugo. Jedan nula za mene!
Ali, u tom prvom trenutku našeg susreta, u tim prvim danima druženja, mala mi je «Breskva» bila obavijena tajnom većom od boje zidova njene sobe, ulijevala mi je veći strah od mogućnosti održavanja »crnih misa u tim prostorima… jednom riječju, moji su osjećaji prema njoj bili povezani s nedoumicom koja gotovo uvijek rezultira osjećajem nelagode….
A svježa voćka, više je jednostavno neću zvati drugačije doli imenom, jer iako sam bila tek nekoliko godina starija taj me njezin nadimak bacao u očaj. Osjećala sam se kao da imam sto godina!
Uostalom, dotičnog Svena sam i ja poševila, pa se nije sjetio dati mi neko takvo pustopašno ime.
Ma nije mi važan niti on niti glupi nadimci, Marina je bila potrošena mala Lolita. Ne bih mogla reći da je bila ružna, no daleko od tipa za kojim se okreću na ulici ili neke klasične ljepote. Promatrala sam je krišom, bila je otprilike mojega stasa, tamne, kovrčave kose s nekakvim afro-loockom, lagano povinutog nosića i krivih zubi, ali sve u svemu moram priznati da mi se sviđala. Bila je zbilja slatka. Ali bila je užasno tiha, oprezna poput životinjice. Gledala je sve kao s nekom nevjericom i činilo mi se da je bila stalno napeta, kao spremna na bijeg. I dok smo DU i ja onako glasne, otvorene, raspredale o znancima, dogodovštinama, puštale muziku, Marina je nekako samo snimala. Ali svoj upečatljivi, podrugljivi osmjeh nije skidala s lica. Da li je i ona u meni osjećala uljeza i prijetnju?
Marina i ja polako smo i oprezno njuškale jedna drugu prepune nepovjerenja, osluškivale, donosile sudove, pretpostavke… jednom riječju, prva faza upoznavanja nije baš proticala u opuštenoj atmosferi. No, ja sam u ono vrijeme bila zaista otvorena i spremna prihvaćati ljude i oko nje sam se zaista trudila, priznajem u početku uglavnom zato da dokažem sebi da nisam nimalo uskogrudna, a još manje ljubomorna kučka. Svakim mi je danom postajala bliskija i draža. Ta se cura zbilja znala uvući pod kožu. Jasno, bio je to obostran osjećaj, pa smo već nakon kojih tjedan dana bile pravi tim i doista bliske.
Smijale smo se ovoj situaciji u kojoj smo se našle slučajno i ulozi koju nam je DU namijenila, također slučajno, ali ličile smo na žene, prave domaćice koje željno iščekuju da se dragi mužić vrati s posla. Ono malo novca koji sam ja donijela sa sobom ubrzo je ishlapilo i sad smo kao i sve druge domaćice ovisile o Dunjinoj plaći. Sastavljale bi popis potrepština, DU nam je kao prava hranitejica «kresala proračun», korila nas zbog rastrošnosti, ma prava kućna atmosfera! Cerekale bismo se DU iza leđa dok je brundala što sve nam ne treba, kako da preživimo s malom svotom koju nam je davala svaki dan za hranu i ostalo, ko prava škrtica… prigovarale bi, jer je DU gotovo svakodnevno dovodila kući društvo, obavezno gladno a još više žedno… a to draga košta!
Sve u svemu, tako to izgleda u braku, u to sam se uvijerila puno godina kasnije, ali tada sam još bila uvjerena kako je brak najdivnija zajednica moguća između muškarca i žene i žudila sam za tim iskustvom.
Jako smo se ljutile na DU, što nije dolazila doma ravno s posla, iščekivale smo je s ručkom, pregrijavale, virile na cestu i naravno da to nezadovoljstvo nismo krile.
- Pa kaj je vama? Kaj se to događa u vašim glavama? – Čudila se DU vidno uzrujana na svaki naš pokušaj da našu malu zajednicu svedemo u okvire nekakve pristojnosti i reda!
- Ak ste gladne jedite, za Boga miloga nemojte mi se duriti i ponašati ko dve stare frajle!
Morale smo prihvatiti činjenično stanje radi mira u kući, pa smo organizirale svoj «vlastiti» život, pomalo ignorirajući DU i njezine ispade, a s vremenom smo se već ponašale kao da je ona tu gošća a ne mi.
Jutarnje maratonsko ispijanje kave na terasi, treštanje muzike, pa odlazak u dućan, pospremanje, izležavanje i «roštiljanje» na suncu (voljela sam preplanulu put) beskrajno filozofiranje, duge šetnje, a u večernjim satima, ako bi DU koji put došla sama, provodile smo zajedno u razgovoru, uz čašicu… Često bi se prije spavanja ugurale u njezin veliki krevet, uzele knjigu i glasno čitale, komentirale, poput djevojčica koje se boje zaspati u mraku.

(Nastaviće se)

Mihela Hadrian