Nisam ljuta, razmišljala sam. Nisam ljuta, razočarana sam.
Ne zato što je to rođendan moje tetke, rekla sam već, ni ja ne volim takva obiteljska okupljanja, već zato što to oduvijek moramo i radimo zajedno. Ponekad kad nas nitko ne čuje zbijamo i šale na račun naše (iako moje više, priznajem) nedruštvenosti, ali ipak dođemo. Jer smo, kakav takav, ali ipak smo tim.
Nije mi se dalo čekati autobus, nije mi se niti dalo prihvatiti ponudu nekoga od brojne obitelji da me odveze doma. Željela sam se prošetati.
Večer je bila ugodna i topla. Kao stvorena za šetnju. Gurnula sam ruke u džepove srebrnosive proljetne jakne koju jako volim nositi i uz koju se super slaže srebrnosivi kišobran koji zbog toga rado nosim uz nju čak i kad ne sluti na kišu, kao danas. Nebo je bilo vedro i jasno, tek ponegdje obrubljeno ponekim bijelim čipkastim oblačkom. Lijeno sam koračala stavljajući nogu pred nogu na pločnik obasjan raskošno uređenim izlozima, na koje sam tek povremeno bacala odsutne poglede, ali sam puno više razgledavala pročelja zgrada. Neka od njih su bila nedavno obnovljena i blistala su, šepureći se, pod visokom uličnom rasvjetom u svome novom ruhu jarkih, pomalo zaslijepljujućih boja, prije no ih kiša i sunce neprimjetno isperu i one potamne, postanu zagastih, neodređenih boja te se stope sa ostalim neuređenim pročeljima u jednaki, nepomućeni niz prekriven debelim slojem automobilske prašine. Zagledala sam detalje na pročeljima, od kojih neke nikad do tada nisam ni uočila, pronalazila tanke pukotine i oljuštenu žbuku na njima, uzorke zavjesa na prozorima, čitala natpise na ulaznim vratima – Odvjetnički ured Maras, Stomatološka ordinacija Lopek, opet jedan odvjetnički ured Perak, Sudski tumač i prevoditelj Tomas, Očna poliklinika…
Sjela sam na nove drvene klupe, tik uz veliku trokatnu žardinjeru piramidalnog oblika iz koje je kiptalo bujno proljetno cvijeće. Nekoliko golubova, ne obazirući se na mene i ostale šetače, kretalo se po površini novouređenog trga, u potrazi za mrvicama. Da sam znala, ponijela bih kruha, pomislila sam. Da sam znala što? Da on neće doći na tetkin rođendan? Da ću se vraćati sama? Da ću sjesti na ovu klupu? Nisam znala i nemam mrvice uza se.
Ustala sam i lagano ušetala u obližnju robnu kuću. Nisam ništa određeno tražila. Samo sam hodala između polica, ne zadržavajući se, ovlaš pregledavajući pogledom izloženu robu, haljine, knjige, posuđe. Ništa u meni nije čak ni izazvalo želju da pomislim da bih nešto mogla i kupiti jer mi ništa od toga nije trebalo.
Kad mi je i to dosadilo, vozila sam se na pokretnim stepenicama gore, sa prizemlja, na I kat, II kat, da bih odmah potom sišla dolje, na prizemlje i još jednom gore. Lagano sam se uhvatila za rukohvat i pustila da me stepenice nose. Ne moram niti hodati. Samo da još ne moram prelaziti sa uzlaznih na silazne stepenice. Zašto se nitko nije dosjetio izmisliti stepenice koje idu gore, dolje, a da se niti ne mora silaziti s njih? Bilo bi sve puno jednostavnije.
Na odjelu namještaja sjela sam razmisliti. Odabrala sam vitke izlivene plastične stolce na sjajnim metalnim nogama uz stakleni stol. Kroz njegovu savršeno prozirnu i glatku gornju površinu vidjela sam svoja koljena i svoja stopala.
Naslonila sam dlanove sa raširenim prstima na stol. Ploča mu je bila hladna. Gotovo bih se osjećala ugodno, samo da nije bilo toga mirisa.
Osjetljiva sam na mirise. Oduvijek.
Znala sam još kao dijete odmah po ulasku u bakinu i djedovu kuću, praveći grimase kao da njušim, reći sa stopostotnom sigurnošću: imate miša ovdje negdje. Djed bi se tada ljutio na miša koji se već dva tjedna ne da uhvatiti na ljepilo, a baka bi se čudom čudila otkud ja to, gradsko dijete, znam. A znala sam, samo po mirisu.
No, nisam osjetljiva samo na neugodne mirise. Osjetljiva sam na sve mirise. Parfeme, dezodoranse, osvježivače prostora bilo kakve vrste, mirisne štapiće, svijeće, čak i one male platnene vrećice sa mirisom lavande što se stavljaju u ormar protiv moljaca. Osjetljiva sam na sve moguće mirise koji postoje. Izazivanju mi mučninu. Moj svijet, da bih mogla normalno živjeti u njemu, mora biti svijet bez mirisa. Miris predmeta izrađenih od kože također ne podnosim, to još od epizode kad sam se kao dijete izrigala na kožni kaput tatine prijateljice dok smo se vozili na more. Tata je vozio povremeno ovlaš dotičući njezino koljeno, misleći da spavam na stražnjem sjedišti i ne vidim. Kad je treći put položio ruku na njeno koljeno i zadržao ju tamo, samo sam bljunula, ispovraćala sam sav doručak koji nam je mama pripremila pred put, ravno po njenom kožnom kaputu ispred sebe. Tatina prijateljica je bila zabezeknuta, a tata ljut.
- Zašto ništa nisi rekla – pitao je ljutito. – Stali bismo da sam znao da ti nije dobro.
Šutjela sam. Otkuda sam znala? Da on nije treći put spustio ruku na koljeno svoje prijateljice i da ju nije tamo zadržao, možda ne bih ni povraćala. Od tada ne mogu, uza sve ostale mirise, podnijeti niti miris kože.
Iz toga razloga ne posjedujem kožne torbe, jakne, a niti cipele. On ima jednu smeđu kožnu jaknu koju čuva još iz studentskih dana i koju je, kako kaže, rado i često nosio sve dok se nismo upoznali. Potom ju je nosio sve rjeđe i rjeđe, jer dok ju je imao na sebi, nisam mu mogla biti u blizini, pa ju ubrzo prestao sasvim nositi i spremio ju na dno ormara. Kad sam mu predložila da je se riješi i daruje je nekomu jer ionako ju ne nosi, skočio je kao oparen. Ne, rekao je, ne želim, nipošto. Iako ju ne nosi zbog mene, samo zbog mene, ne želi je se riješiti.
Iako je naposljetku pokazao sasvim neočekivano i iznenađujuće razumijevanje za tu moju preosjetljivost, dugo mu je bilo teško povjerovati da sam baš alergična na mirise, pa mu je bilo teško i prihvatiti to, a kada je konačno prestao kupovati mirisine vrećice sa osvježivačem zraka kojih je, do tada, u autu morao imati bar dvije sa raznim mirisima, od kojih mi je uvijek sadržaj želuca pred grlom, pa sam širom otvarala prozor kako ne bih povratila po njegovom uvijek svježem, tek očišćenom i dotjeranom autu, shvatila sam da se pomirio s tim.
A sjećam se, na samom početku, kad sam mu to navela kao još jedan od razloga zbog kojih bi me se trebao kloniti, rekao je samo: Još i to!
(Nastaviće se)
Snježana Baković
Svrstano u: ROMAN u nastavcima - ONO NETKO | 0 komentara
Autor: Snježana Baković
Komentari
Članak je objavljen 29.02.2008 u 7:09 pm i svrstan je u ROMAN u nastavcima - ONO NETKO. Dostupan je RSS 2.0 feed za komentare. Možeš da ostaviš komentar, ili trackback sa svog bloga.











Comments RSS Feed TrackBack URL