KIŠOBRAN

Zima se je ponašala kao razmetna kći kojoj se izgubio svaki kurvanjski trag. Na koncu se dovukla mokra, blatna i umorna pod ruku sa pijanim muškarcem pustivši ga da priča za obadvoje. Što se tiče psihološkog profila spomenutog muškarca, postoji više laičkih pristupa njegovoj osobi. Gospođa u poodmakloj dobi smatra da je on obični luđak i da ga se treba klonuti kao, naravno, i svakog drugog luđaka. Takvo mišljenje će iznijeti i neka druga gospođa koja će uz to upozoriti poznanika iz policije na iritantnu pojavu. Na moj komentar da je nepotrebna takva intervencija i da se čovjek čini u neku ruku obrazovan, te da mi izgleda benigno unatoč lajavom jeziku, ona će odgovoriti da je on ništa drugo doli dosadna pijančina i neobrazovana budala koja tzv. obrazovanost skuplja bacanjem pogleda na novinske listove po birtijama na čijim šankovima svakodnevno izlizuje rukave potom je rasipajući svakom namjerniku ili nenamjerniku koji je spreman slušati njegove pijane nebuloze. Onima koji su ga procjenjivali, uputio je i sam jednom prilikom par riječi:
« Ok, vi stalno idete naprijed, a ja sam stalno u regresu da bih vam bio bliže i da bih vas mogao shvatiti. I tek sad sam dobro, tek kad nazadujem živim i stvaram tangentu sa vašim životima. «
Jedna dotjerana gospođa činila se posramljena poznanstvom s njim, pa bi spuštala pogled u njegovom prisustvu. Neka četvrta ženska osoba sa spomenutim je imala podebljih problema pisane naravi. Prvo bi je zamolio komad papira i olovku, a potom bi joj napisao: « Jebi se, glupačo! « ili « Kučko! «, ovisno o tome što bi mu prije nadošlo. Ta informacija me donekle poljuljala u uvjerenju u njegovu benignost. Ipak, na policajčev upit da li je sve u redu, rekoh mu da jest, da je u pitanju tek netko tko je malo naporan, ali i to kako kome, pa da ne vidim razloga da zbog takve, ionako raširene osobine, završi u zatvoru.  I tako se formiralo mišljenje o njemu upravo tih dana kada mi se u večernjim šetnjama nebo činilo poput kostura – noću se isticala kralježnica kao rendgentska snimka sa plavim i modrim rebrima poput otiska nekog stvarnijeg svijeta. Oderano nebo nada mnom – oderano zbog freona, neona, mojih dviju kutija cigareta dnevno, metana od prdeža iz buraga tovljenih krava, uz glazbu, disco svjetla i krikove svinja s nekih farmi tek tihih dok se prežderavaju štakorima po okolnim smetlištima civilizacije. Vidim samo nebo – sve ostalo iščezava dok koračam, pa juri i puni prostor koji ostaje za mnom ponovo se stvarajući nekom pogledu zainteresiranijem za usputne stvari. Odričem se uvriježenog običaja penetriranja u stvarnost sprijeda ili straga – već kako kome paše. Prelazim na onu drugu stranu, dok mi razmetna zima baca pred noge muškarca kojeg drugi opisaše u uvodnom dijelu. Ili može biti da mi on ulazi upravo s te strane bez kucanja:
« Da li imate acidofile na traci? «
Postavljam na lice onaj mudri izraz koji zna sve. Unatoč izrazu, odgovor izostaje.
« Nemate acidofile na traci? «
« Nemam. « Odgovaram poraženo. Objašnjava mi zašto može uzimati samo baš takve acidofile, ali zapravo nemam pojma o čemu taj tip priča. Tek za kratko izlazi, da bi se opet pojavio na vratima:
« Htio sam vam još reći da vam ja inače radim samo na temperaturama iznad 9000 Kelvina. Ja sam vam poznati fotograf. «
Na tim visinama se vjerojatno nalaze boje potrebne za njegov rad. Mada, nije mi izgledao sprženo s obzirom da se motao po tim visinama; više podbuhlo od alkohola i neispavano. Utihne, pa ga upitam za ime pokušavajući ispuniti neugodnu šutnju pitanjem, ali trebalo bi mi nešto mesnatije od mršavog i formalnog pitanja. Ime mi ionako ne bi osvijetlilo tu podbuhlu i sijedu pojavu, jer se u fotografiju uopće ne razumijem. Kao ni u štošta drugo. On kao da to osjeti, pa izusti:
» Nije bitno.»
Opet izađe kao da odlazi zauvijek, ali se ubrzo vrati sa pričom o atomima, onkološkom poimanju svijeta što mi bijaše jedna od nezanimljivijih lekcija iz povijesti filozofije. Ne nedostaje mu inspiracije  dok mi u intermezzu od njegovih ulazaka gospođa u poodmakloj dobi govori:
« Ma, pustite ga – to je obični luđak! «
On se ne da smesti pri ponovnom uletu:
« A znate li vi da postoje dvije božice Kali i da upravo one stvaraju neravnotežu u svijetu ? Da postoji ona uspravna i ona pognuta koja drma temelje svijeta? «
Kali dobra, Kali loša – puštam ga da melje.
» A zašto je spaljena Aleksandrijska biblioteka? » Stoji mi ta informacija u nekim zakucima sjećanja, mada mi se iskreno u ovom trenutku živo jebe zašto je spaljena.
« Niste znali da je spaljena zbog tri ljubavne pjesme žene s Tibeta, a dokazi se nalaze u Obrovcu – znate gdje je Obrovac? « Gleda me značajno, onako kako se inače gleda kada se otkrivaju velike urote – kao u filmovima.
« Otiđite tamo, tamo vam je aluminijska tvornica, otiđite tamo sami i uvjerite se! Tamo ćete pronaći odgovore na sve. «
Promatram ga tupo dok se njegove šarenice okreću u vodenastom mediju kao odgovor na moju nezainteresiranost:
« Jebi ga, ja vam tu pričam neke stvari, a vama je na vrhu jezika kozmetika! Vi ne stvarate, već distribuirate i izgubili ste svoju svrhu. To svakodnevno radite i uvijek vam je na vrhu jezika kozmetika.»
Baš i nije, ali neka mu bude. Uđe on, pa izađe Apaurin, pa opet on, pa izađe Aspirin, pa on, pa jebi ga, i ta kozmetika, pa on sa svojom trakavicom monologa, možda doista tek novinskim fragmentima. Kada je ušao predzadnji put, rekao mi je:
« Došao sam vam reći da nismo dodirnuli jednu temu koju je bilo potrebno dodirnuti, a to su genitalije. A ako se dodirnemo toga, onda smo došli do Tita, Marylin Monroe, Kennedy-a.»
Zaskoči me misao da je možda ipak neki pervertit koji floskulama priprema Stojka za izlazak, te mi pogled nehotice pade na njegovo međunožje. Ono, ja muškarac, ti žena, filozofija, potom veliki prasak. Zaskoči me tek ona, jer mi dalje priča da je nekoć pisao, ali su mu zabranili da piše jer je u ratu bio u specijalnim postrojbama, tako da su sva njegova djela na ledu. Nemogućnost javnog djelovanja ipak su mu kompenzirali dopuštenjem da se bavi raznoraznim drugim stvarima. Titulom je doktor antropologije, književnosti, filozofije i kao što je već naveo, vrhunski fotograf koji fotografira tek na temeperaturi iznad 9000 Kelvina. Nakon kratke pauze prozbori tajnovito pri tom držeći ruke u džepovima:
« Svi skupljaju tuđe tragove, a vi moje izbrišite. Nemojte nikada nikome reći o čemu smo ovdje pričali.»
Glasno primijetih da neki skupljaju tuđe tragove, dok ih drugi uporno zatiru, a u sebi:
« Da izbrišem, čovječe ludi!? I ja ti pripadam onima koji skupljaju tuđe tragove.»
Razgovor iznenada završava zamolbom da mu posudim 10 kuna s kojima juri u obližnju birtiju…
« Znam – gemišt. « Prije nego što on uspijeva bilo što prozboriti konobarica sa modrim podočnjacima stavlja čašu pred njega.

P.S. Ovih dana policajci su došli po prosjakinju. Drobila je na mekom naslonjaču svoje litanije, kletve, psovke i sve ostalo što je imala na prosjačkom repertoaru, pa im uspjela šmugnuti sa bijednim utrškom u zakrpanim džepovima. Valjda će biti dovoljno psihički oboljelom sinu da je poštedi poštene porcije batina. Ovih dana policajci su došli i po njega – čekao je sjedeći na asfaltu sa pivom u ruci. Došli su, jer je prije pola sata vikao:
« Odakle vam pravo da me tjerate? This is public place – sloboda korištenja! Znate vi uopće što znači public place? Jesam vam možda nešto ukrao?» Razmišljam kako je Paul Auster izgubio prijatelja, jer je zanemario nevoljku sudbinu nekog pisca. Ja nisam Paul Auster. Ja nisam pisac. Zapravo, najčešće ni ne znam što sam u uvijek istoj predstavi u kojoj samo mijenjam uloge. Što sam, trebalo bi pitati druge, majstore ceremonijala. Ovaj lik, nazovimo ga Nikša, i nije moj prijatelj. Možda nije ni pisac. Ipak, ako ga zanemarim, ni ja neću biti svoj prijatelj. A možda nije ni čovjek, već vanzemaljac. A možda sam ja vanzemaljac, pa nemam ništa s tim – nisu moja posla. Odlaze bez Nikše – iskoristila sam još jednu priliku da budem kukavica, a da događaj ima pozitivan ishod.
A i što se tiče vremenskih prilika, ni one ne stoje puno bolje od mene – orkanski vjetar je pomeo Veliku Britaniju i Njemačku, u Malibuu je pao snijeg baš ovih dana dok sam se šetala sa Igorom pod okriljem anoreksičnog neba na kojem sam ugledala diskretni, ali opasni crveni odsjaj za kojeg sam mislila da sam ga zauvijek ostavila u Zagrebu. Pričala sam o Nikši, gledala sam more za kojim sam jednostavno ludila i znala da ne mogu zapravo ništa učiniti. Samo sam čvrsto zagrlila Igora i rekla mu:
« Daj da se volimo ludo dok ovo sve ne ode u kurac! «

Mirela Majić Zec